Društvo jednakih: Projekti eksperimentalnih zajednica i pokreta

Svjesni smo da je zbog ljudskog ega nemoguće postići doslovno idealno uređenje, no neki su shvatili da se isključivo savršenom i ne treba težiti, dovoljno je postići samodostatnost i samoodrživost. Život van konvencija i ograničenja tradicionalnog društva nije nemoguć, dapače, on može postati vrlo ugodan ukoliko ljudi shvate da ne trebaju stremiti ka savršenstvu već jednostavno ka boljem jedinstvu, s više duhovnosti, a manje materijalizma. Istina je da svi pokušaji stvaranja eksperimentalnih zajednica nisu bili uspješni, no činjenica je da to entuzijaste neće zaustaviti u pokušavanju stvaranja idealnijeg društva. Upravo je u tome bit – treba uvijek stremiti ka boljem, ne odustajati i ne pristajati na slamanje duha uniformiranjem i pokoravanjem isključivo tehnološkom društvu.

Auroville – zajednica mira i harmonije

Primjera je zaista mnogo, a jedan od najpoznatiji je zasigurno multikulturalni grad u Indiji, Auroville. Ideju eksperimentalne zajednice posvećene miru i harmoniji, koji će nadjačati sve stvari koje mogu dijeliti ljude, je razvila Mirra Alfassa, poznatija kao “The mother” (majka). Usko surađujući sa indijskim filozofom i guruom, Sri Aurobindom, nakon godina proučavanja spiritualizma, Alfassa je tijekom 1930-tih razvila temelje Aurovillea, u Tamil Nadu, Indija, zamišljajući kako će tamo ljudi živjeti u miru i blagostanju, neovisno o nacionalnosti, boji kože, političkoj opredijeljenosti ili religiji. No indijska je vlada tek 60-tih godina prošlog stoljeća odobrila stvaranje komune, a prvi su stanovnici bili reprezentativni pojedinci iz 124 različite države. Svatko je od njih donio zemlju iz svoje matične države, koju su pomiješali zajedno u simboličnu urnu u središtu kompleksa.

Auroville se dijeli na različite sekcije; sa stambenom, industrijskom, kulturnom i ekološkom namjenom. Od stanovnika se očekuje da sami izgrade svoju kuću te da izvrše donaciju zakladi zajednice, no sve javne službe tipa škole, zdravstva i slično osigurava zajednica koju djelomično financira indijska vlada. Sam grad je dizajniran u obliku kruga, a uokolo se nalaze područja na kojima su vrtovi, oranice te obrazovni i kulturni centri kao i takozvana „područja mira“ gdje se u svako vrijeme zahtjeva tišina. To je model održivog ekološki orijentiranog grada koji uzgaja hranu za vlastite potreba na 160 hektara površine.

Novac kao takav ne postoji već se sve plaća isključivo članskom karticom. Nema ni automobila, a dozvoljeni su samo motori. Područje je stalnim pošumljavanjem pretvoreno u pravi mali zeleni raj u kojem i danas žive predstavnici 50 nacija. Razmišljajući o toj idili nameće se pitanje kako to da ovdje ljudi ne hrle živjeti, a odgovor leži u tome da nije jednostavno postati građanin Aurovilla. Naime, tko to želi morat će prvih godinu i po do dvije dana volontirati u zamjenu za smještaj i hranu, nakon čega slijedi glasanje o prihvaćanju te osobe kao građanina i izdavanje dozvole za doživotni boravak. Onaj tko volontira u zamjenu za pokrivanje osnovnih osobnih potreba mora biti spreman na velika odricanja ili treba imati dobru financijsku zalihu kako bi pokrio ostale troškove poput odjeće ili prijevoza. Ipak, da ima onih koji će pristati na sve samo kako bi živjeli “u raju” dokazuje i činjenica da ovdje živi i veliki broj djece, dakle, ovo mjesto može imati dobru budućnost.

Danas ovdje živi otprilike 2500 ljudi, iako je namijenjen za 50 000 osoba. Indijska vlada donira više od 200.000 dolara za Auroville svake godine, a nalazi se i pod UNESCO zaštitom od samog osnivanja. Bez obzira što zajednica djeluje kao minijaturni eksperiment svjetskog mira, stvari nisu više baš idilične. Naime, Auroville na žalost nije lišen kriminala, a nije ni poznato tko kontrolira novac iz zaklade, ali bez obzira na to, gledajući općenito, ljudi ovdje žive život u punini ljubavi, pomažući jedni drugima i potičući svačiju kreativnost na bilo kojem polju.

Federacija Damanhur – spiritualna održiva eko zajednica

Alternativna zajednica koja još aktivno postoji je i federacija Damanhur koja se nalazi pored Turina u Italiji. Osnivač je vizionar Falco Tarassaco (rođen kao Oberto Airaudi) koji je 1975. godine s malom skupinom sljedbenika pokrenuo zajednicu s vlastitim ustavom i valutom, mjestom gdje se ljudi bave kulturom, umjetnošću, obrazovanjem te korištenjem znanosti i tehnologije za skladni život s prirodom. Damanhur nije zatvorena i izolirana zajednica, upravo suprotno. Ovdje se održavaju brojne aktivnosti što svake godine privlači tisuće posjetitelja iz cijelog svijeta koji sudjeluju u raznim seminarima i tečajevima u organizaciji damanhurskog Sveučilišta. Cjelokupni projekt neprekidno od osnivanja izaziva interes javnosti te privlači znanstvenike i istraživače iz svih područja djelovanja, od umjetnosti preko duhovnosti i medicine do ekonomije i održivosti okoliša. Ovaj održivi društveni model dobitnik je raznih priznanja za izvanredan stav prema okolišu i skladni suživot s biljnim i životinjskim svijetom.

Stanovnici Damanhura, njih navodno oko 800, uzgajaju vlastitu hranu uzgojenu na organski i biološki održiv način, a kuće se grade prema načelima zelene gradnje. Sve što se ovdje obavlja isključivo je bazirano na suradnji, a ne na bezobzirnom iskorištavanju prirode, bez obzira radi li se o holističkom liječenju, izvorima energije ili proizvodnji hrane. No, znanost i tehnologija nisu isključeni već se efikasno uklapaju u ove alternativne standarde.

Damanhur je možda najpoznatiji po iznimnom postignuću izgradnje podzemnog zdanja “Hramovi Čovječanstva”. Ovaj je kompleks u srcu planine u potpunosti iskopan ručnim alatom, a ukrašavaju ga brojni mozaici, slike, vitraji, skulpture i druga umjetnička djela posvećena buđenju božanske iskre prisutne u svakom ljudskom biću. Duhovnost je u svakom dijelu ove zajednice istaknuta i provlači se kao vodilja, cilj je potraga za smislom postojanja kroz pomaganje drugima i razvijanje talenata.

Ogranci Damanhura, takozvani Centri, nalaze se i diljem Italije, ali postoje i van nje, diljem Europe, u SAD-u i Japanu te drugdje. Članovi tih centara većinom su damanhurski građani koji žive u inozemstvu – nerezidentni građani. Tu su i ambasadori Damanhura, koji putuju po svijetu promičući iskustva ove zajednice i koji održavaju razne tečajeve s ciljem stvaranja damanhurskih Centara. Ovdje se neminovno nameće pitanje financiranja, čime se financiraju izgradnje kuća i ostalih objekata, i gdje odlazi sav prihod od silnih tečajeva, gostovanja i turističkih posjeta? Kuće su “zajedničko vlasništvo” građana, odnosno, ljudi sami svojim vlastitim novcem financiraju izgradnju kuća i ostalih objekata u ovoj zajednici, a budući da žive u višebrojnim ljudskim zajednicama, kuće zapravo nisu ničije vlasništvo i onaj koji se odluči otići, ostaje bez ičega, ili mu se isplaćuje njegov udio u valuti zajednice (credito) koja vrijedi samo unutar Damanhura. Svi koji žele živjeti u ovoj zajednici se zapravo odriču svoje imovine u korist općeg dobra, odnosno, doniraju svu vrijednost svoje imovine. Gdje odlazi sav taj novac i sve stečeno raznim tečajevima, seminarima, posjetama turista i slično je i dalje nepoznato, ali je indikativno da je, sada već nekoliko godina pokojni, Falco bio optužen od strane italijanske vlade za utaju poreza. Tko ga je naslijedio i tko sada vodi Damanhur i financije je također nepoznanica.

Ponovno dolazimo do paradoksalnih činjenica – ova veličanstvena ideja duhovnog i materijalnog zajedništva i težnje za boljim duhovnim i ekonomski neovisnim životom se izvitoperila te dovela do razvoja jedne dobro razrađene poslovne mašinerije. Pitanje je, je li se to dogodilo s namjerom ili ne. No srećom, ovo su izdvojeni primjeri. Na svijetu postoji još puno aktivnih samoodrživih zajednica u kojima se život odvija vrlo idilično, bez financijskih spletki, poput sljedećih:

Arkosanti – spoj arhitekture i okoliša u službi čovjeka

Pokusni grad Arkosanti, koji se nalazi sjeverno od grada Phoenixa, dokaz je da nije svaki ovakav projekt otišao krivim putem. Sagrađen je 70-ih godina prošlog stoljeća kao pokušaj pronalaženja savršenog spoja arhitekture i ekologije. Arhitekt jedne od najlegendarnijih eksperimentalnih zajednica je Paolo Soleri, začetnik koncepta ‘arkologije’, mješavine arhitekture i ekologije. Ovim projektom je želio odgovoriti na sve probleme svijeta i to zajednicama u kojima tisuće ljudi žive zajedno, u skladu, u strukturama izgrađenim tako da mogu udomiti svakoga i pružiti sve potrebno, bez negativnih utjecaja na okoliš. Mnoge građevine su multifunkcionalne i koristile su solarnu energiju za dobivanje električne energije.

Cilj je bio poučiti ljude kako da žive pametnije, postižući minimalnu štetu za planet uz maksimalnu gustoću ljudske populacije stoga je ova zajednica napravljena kao primjer učinkovitijeg i jeftinijeg funkcioniranja urbanih centara uz male dizajnerske prilagodbe.

U gradu namijenjenom za 5000 stanovnika, trenutno živi njih 50-tak, od kojih većina radi u ljevaonici gdje izrađuju keramička i brončana zvona za vjetar koja potom prodaju. Stanovnici također sudjeluju u planiranju, projektiranju, gradnji, poljoprivredi, uređenju okoliša, stolarskim i metalurškim radovima, u održavanju i obrazovanju i drugim djelatnostima, odnosno – u svemu od vitalnog značaja za opstanak ljudi i samog grada. Tijekom godina postojanja, oko 7000 ljudi je došlo i otišlo iz Arkosantija, a svake godine ga posjeti oko 35000 posjetitelja koji mogu sudjelovati u programu radionica koje poučavaju o arkologiji, teoretski, ali praktično. Velik dio građevina koje su u novije vrijeme izgrađene, napravljene su od strane sudionika radionica i volontera.

Nakon smrti gospodina Solerija 2013. godine, gradom upravlja Cosanti Zaklada s odborom kojeg čine 22 sadašnja i bivša stanovnika koji surađuju u razvoju strateškog plana financiranja Zaklade kako bi se ovaj grad i dalje razvijao. Najveći izvor financija dolazi iz prodaje zvona, a potom iz donacija te naknada za radionice koje traju do pet tjedana. Potrošnja financija je u ovom projektu javna i transparentna te se može reći da Arkosanti predstavlja dobar primjer eksperimentalne zajednice u kojoj je život uz očuvanje okoliša moguć i danas.

Findhorn – pravi primjer ekološki održive zajednice

Komuna je prvotno osnovana 1962. godine no u sadašnjem je obliku zaživjela tek 1982.g. Osnovali su je Peter i Eileen Caddy i Dorothy Maclean, i to sasvim slučajno, nakon što su sljedeći svoj duhovni poziv stigli u grad Forres kako bi vodili tamošnjih hotel. Posao je procvjetao, no ipak je njih troje, igrom slučaja, ostalo bez posla te su se s djecom morali preseliti u obližnje kamp selo na obali, Findhorn. Bez novaca, pokušali su na nepovolljnom pješčanom tlu uzgajati povrće, u čemu su uspjeli i to sa zadivljujućim rezultatima. Tako je sve počelo, vrt je rastao, a vijesti o čudu od vrta su se širile što je privuklo brojne stručnjake hortikulture. Mala je zajednica počela rasti, te su odlučili da će ovo mjesto postati najveća ekološka zajednica i duhovni centar. Ovaj gradić u Škotskoj je najistaknutiji primjer zajednice temeljene na principima održivosti okoliša i obnovljivih izvora energije. U eksperimentalnoj zajednici postoji stotinjak građevina napravljenih uz pomoć recikliranih materijala, uz vjetroturbine i solarne ploče koje daju energiju i uređaj za pročišćavanje otpadne vode koji omogućuje čišćenje vode do te mjere da se ona može ponovno koristiti u neke svrhe ili bezopasno ispustiti u more. Ovaj uređaj za pročišćavanje koristi alge, puževe, ribe i velike biljke.  Godine 1994., uvedena je shema organske hrane u kojoj zajednica koristi 25 jutara zemlje čime proizvodi dovoljno hrane za sve stanovnike, njih otprilike petsto. Findhorn je još poznat i kao mjesto koje ima najmanji utjecaj na okoliš od bilo kojeg grada modernog svijeta.

Godine 1995. žitelji su organizirali konferenciju pod nazivom “Ekosela i održive zajednice za 21. stoljeće”, a pri tome je osnovana Globalna Ekoselo Mreža (GEN), sa Zakladom kao osnivačem. Od tada se konstantno održavaju razne radionice i predavanja koje pohode brojne studijske grupe, ali i turisti iz cijelog svijeta. Od 1997., Findhorn Zaklada postaje aktivni sudionik u različitim aktivnostima i događanjima UN-a.

U Findhornu se još nalazi i škola, centar za umjetnost te razne tvrtke koje uključuju sve, od grafike do lončarstva. Također imaju i svoju valutu, a poznati su i po svojoj filozofiji spiritualizma i holističkog pristupa zdravlju i liječenju. Danas svime upravlja “New Findhorn Association”, krovna organizacija koja omogućava i pomaže razvoj cijele zajednice.

Farma – bivša hipi utopijska komuna

Tijekom hipi pokreta život u komunama je bio osobito popularan, kada su brojni mladi ljudi odustajali od društva i pokušavali formirati neovisne, utopijske zajednice. Jedna od njih, a vjerojatno i najpoznatija, je zajednica u Tennesseeju poznata pod nazivom “Farma”, koju je 1970. godine osnovao bivši američki marinac Stephen Gaskin. Ubrzo je pristiglo još istomišljenika te je do 1980-te tamo živjelo više od 1000 ljudi.

U početku su žitelji bili posvećeni radu na zemlji i životu od iste te nanošenju najmanje moguće štete po okoliš i životinje. Tako su prisezali na siromaštvo i odbacili su alkohol, duhan i sve životinjske proizvode. Sva su sredstva postala zajednička, no život je uskoro postao težak, posla je bilo i previše, a hrane nije bilo dovoljno. Mnogi su stoga odlučili napustiti zajednicu pa je broj žitelja pao na dvjestotinjak. No, zajednica je ipak opstala, djeluje kao malo eko-selo gdje se sva struja proizvodi solarnim pločama i biogorivom te su posvećeni životu u skladu s okolišem. Prerasli su u više demokratsko društvo, s mješavinom starog i novog učenja te stručnjacima za samodostatni način života. K tome, ovaj je projekt počeo privlačiti i nove mlade ljude pa tako danas tamo postoji državno priznata škola i centar za obuku.

Nimbin – živuća australska hipi zajednica

Nimbin je malo mjesto u australskoj državi New South Wales, najviše poznato kao živuća hipi komuna, ali i zajednica ekološke održivosti i samodostatnosti. Zajednica je svoju slavu postigla kada su bili domaćini Aquarius Festivala 1973. godine što je privuklo hipi kulturu iz cijelog svijeta. Nakon završetka festivala, nekima to nije bilo dovoljno te je nekoliko neustrašivih ostalo ovdje kako bi oživjeli svoje snove i ideologiju.

Naravno, privukli su i druge ljude te danas ondje živi oko 500 osoba, koji se bave turizmom, permakulturom i obnovljivim izvorima energije. Posjetitelji mogu uživati u živopisno oslikanim ulicama prepunim trgovina i ugostiteljskih objekata, permakulturnim vrtovima ili tvornici svijeća, raznim glazbenim događanjima ili tečajevima joge, ali i još uvijek ilegalnim psihoaktivnim supstancama, odnosno kanabisu. Njihova internetska stranica Nimbin označava kao idealno mjesto za odmor, opuštanje i pomlađivanje.

Put ka slobodi kroz tranzicijske inicijative

Zaista je impresivan broj eksperimentalnih zajednica diljem svijeta, s različitim karakterima, no svima je jedno zajedničko – odmak od modernog svijeta te ekonomsko – energetska neovisnost. Ukoliko je i vama svega dosta i želite se oduprijeti rastućem konzumerizmu, robotizaciji i neprekidnoj nesvrsishodnoj politici, ne morate otputovati na “kraj svijeta”. Za početak, možete se  uključiti u rad lokalnih zajednica koje djeluju prema principu tranzicijskih inicijativa za održivu budućnost. Ovdje se ljudi udružuju kako bi živjeli u slobodnijem i sretnijem društvu, lišenom potrošačke groznice, koji uživaju u razmjenama materijalnih i nematerijalnih dobara kako bi osigurali opstanak kako čovječanstva, tako i svijeta. Pokret tranzicijske inicijative je nastao kao odgovor na sve veću prijetnju velike globalne ekonomske krize i uspješno se širi i djeluje diljem svijeta. Od 2006. godine, kada je začeta ova ideja, diljem svijeta nastale su lokalne zajednice koje su počele raditi projekte na području hrane, transporta, energetike, obrazovanja, stanovanja, umjetnosti i još mnogo toga, a kao odgovor na globalne izazove klimatskih i gospodarskih problema te smanjenja zaliha energenata.

Na ovaj način ljudi osiguravaju duhovni i psihički oporavak kroz rad, te sreću, zadovoljstvo i sigurnost zbog neovisnosti o konvencionalnom načinu života koji je više nalik ropstvu, a također i ponovnu povezanost s ljudima, što je u današnjem otuđenom svijetu prava rijetkost. Treba reći i da tranzicijski pokret ne gleda samo dobrobit pojedinca ili grupe, već svojim djelovanjem utječe na cijelu zajednicu, selo ili grad, čineći ga jačim i uspješnijim.

Ovome nije odoljela ni Hrvatska te su neke tranzicijske inicijative zaživjele u gradovima poput Zagreba, Velike Gorice, Bjelovara i Pule. Volonteri i aktivisti u Hrvatskoj održavaju predavanja na kojima se okuplja sve više ljudi, organiziraju se radovi u urbanim vrtovima, održavaju se razne radionice, robne razmjene, ekološke tržnice i knjižnice te se mapiraju lokalni obrti kako bi se ojačala lokalna ekonomija. Tranzicijska se inicijativa polako širi, sve je više zainteresiranih ljudi i projekata, u koje se uvijek možete uključiti i na taj način doprinijeti širenju, ali i kvaliteti svog života.

Kao zaključak, može se reći da poanta svega nije u bijegu od stvarnosti, već u kreiranju bolje stvarnosti svojim vlastitim zalaganjem. Kao i uvijek, ključ je u nama samima.

Napisao  Irena Dujmušić

Izvor: http://www.nexus-svjetlost.com/vijesti/aktivizam/item/3227-drustvo-jednakih-pojekti-eksperimentalnih-zajednica-i-pokreta