Skip to main content

 

O jednoj ideji koja je postala stvarnost – fiskulturna sala u Rakovcu

Ovo je priča o jednoj viziji, koja je pokrenuta pre nekih šest godina, i čija realizacija danas ulazi u svoju završnu fazu. Naime, radi se o fiskulturnoj sali četvorogodišnje škole u Rakovcu. Te 2013 godine se ova škola suočavala, kao i brojne druge škole u malim sredinama, sa konstantnim opadanjem broja đaka. Nekako, nije se preterano verovalo u neku budućnost opstanka ove škole, ulaganja su bila minimalna, radilo se samo na popravci onoga od čega je direktno zavisilo funkcionisanje škole. O nekakvim kapitalnim investicijama i ulaganjima, gotovo niko nije ni razmišljao. Inače, sama škola se nalazi na jednom predivnom mestu u jednom prelepom naselju na severnim padinama Fruške. Škola je u neposrednoj blizini arheološkog nalazišta Gradina, koje datira još iz novijeg kamenog doba. Kasnije su ovde i Rimljani napravili naselje i vile, postojale su bazilike, zatim romanička, pa potom gotička crkva posvećena svetom Juraju, pa utvrđenja itd. Uz pomoć IPA projekata, danas se radi na restauraciji ovog izuzetno vrednog nalazišta. Vratimo se na našu školu. Ova škola nema fiskulturnu salu. Kada dođe lošije vreme i zima, đaci časove fizičkog obavljaju u samim učionicama. Đaci sa učiteljicom pomere klupe i stolice, i tako su se decenijama postojanja ove škole odvijali časovi fizičkog. No, te 2013 se rodila vzija o izgradnji fiskulturne sale. Već samo razmišljanje o tome je ličilo na nekakvu naučnu fantastiku. Ova škola je inače u nekada jednoj od najbogatijih opština u SFRJ, sa gigantom cementne industrije. Pa kada tada fiskulturna sala nije bila izgrađena, pa ko će sada uopšte da uzme u razmatranje takvu viziju? Ali tako nisu razmišljale Ivana Rakarić, diplomirani inženjer arhitekture i Tijana Ormanović, menadžer i nosilac crnog pojasa u karateu. Pored aktivnosti vezanih za časove fizičkog, u to vreme su se pojavile i neke druge aktivnosti od značaja za decu i mlade, kao što su amaterska škola folklora, škola karatea, kao i druge aktivnosti, i gde se uočavala potreba za jednim većim zatvorenim prostorom, a koje do tada Rakovac nije imao. Ivana i Tijana su krenule sa širenjem ove ideje. Formirana je fb stranica (link), krenuli su sastanci i razgovori sa građanima, razmatrale su se moguće ideje u sklopu postojećeg stanja. Krenulo se na izradi idejnog projekta, uspostavljani su kontakti sa lokalnim, pokrajinskim i republičkim institucijama, kao i sa drugim brojnim organizacijama, udruženima kao i investitorima i izvođačima koje bi mogli da pomognu u ostvarenju ovog projekta. Sve aktivnosti učinjene tokom 2014 i 2015, konkretizovane u projektnoj domumentaciji su poklonjene samoj školi, da bi organi škole preduzeli dalje aktivnosti na realizaciji ovog projekta. Treba i naglasiti i da su sve aktivnosti koje su Ivana i Tijana preduzimale, bile zasnovane na čistom entuzijazmu i nijedna nije na bilo koji način formalno bila uključena u funkcionisanje bilo kog opštinskog organa niti su za svoje aktivnosti imale bilo kakvu materijalnu korist.

U novembru 2017 je započeta izgradnja fiskulturne sale, upravo onako kako su i Ivana i Tijana zamislile dve godine ranije.

Danas, 2019, izgradnja sale je pri kraju. Tijana i njena porodica danas žive daleko, hiljade kilometara od Rakovca. Ivanina deca danas idu u neku drugu školu. Nema više ni škole karatea. Ugasila se i škola folklora kroz koju je tokom deset godina rada Maje Bogdanović prošlo na destine dece iz Rakovca. Nikada nisu zaživele ni neke druge aktivnosti. No, proći će i ovo stanje. Doći će i neka druga vremena. Stvaraoci ne razmišljaju samo za danas. Ovakav objekat koji se sada završava u sklopu škole u Rakovcu će imati svoj značaj za građane, a posebno mlade Rakovca, ma šta da se u budućnosti desi sa školom.

Ali, ta ideja rođena kod dve majke, majke dva dečaka Nikole i Lazara koji su te 2013 pošle u vrtić u sklopu škole, je bila dovoljno snažna da danas doživi i svoju materijalizaciju. I ova lepa priča nam samo potvrđuje da sve dobre stvari pokreću entuzijaste koje su dovoljno smele da veruju ono što većina drugih nije u stanju. Put od hiljadu milja započinje jednim korakom, kaže stara poslovica. Svakom društvu su potrebni oni pojedinci koji su u stanju da učine taj prvi korak.

dr. sc. Zvonko Rakarić

Leave a Reply