Mazanje zidova blatom unutar drvene kuće

Mazanje zidova blatom unutar drvene kuće

Radivoje Jovičić, akad. kipar

MAZANJE ZIDOVA BLATOM UNUTAR DRVENE KUĆE

Ovo je vrijedan element seoske kulture stanovanja u prošlosti, kojeg ne smijemo odbacivati pri konzervatorsko- restauratorskoj obnovi, nego eventualno zamijeniti modernim, kvalitetnijim materijalom, istog vizualnog i statičkog efekta .

U povIjesnom pregledu svrstavam razvoj u tri karakteristične faze razdvojene po načinu primjene blata na zidovima, spojivo sa načinom obrade drvene građe u istim periodima .
Tehnologija mazanja zidova blatom je naravno jednostavna ali je ipak teško dokučiva za modernog, netaktilnog čovjeka, odvojenog od prirodnih materijala .
Redovito kvalitetno obnavljanje i održavanje također su danas postali problem .
Malo je današnjih adekvatnih zamjena za blato, kravlju balegu i gašeni kreč na zidu i vidljivo je da ih ne možemo prepoznati.
Ušao sam u gotovo sve ruralne objekte u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koji su na ovom prijelazu u 21.st. opstali «in situ» ili su obnovljeni dislociranjem i ustanovio da gotovo i nemamo primjera dobro pogođene završne obrade zidova, a i oni za koje bi se moglo reći da su prolazni, promašili su ili stil ili vremensku odrednicu objekta.

Danas, na početku 21. st. trebamo rekonstruirati način življenja naših pradjedova, mada više nismo zainteresirani na taj način živjeti, nego preostale materijalne i duhovne tragove sačuvati, njihov odjek u vremenu prepoznati i na dostignutim vrijednostima graditi identitet a naročito tamo gdje primijetimo da s vremenom znakovi postaju nečitki.
Mada se rado divimo rijetkim zanesenjacima koji i danas grade novu kuću od drveta, mi ipak primjenjujemo moderne prefabricirane materijale. Nije nužno da danas zidove mažemo blatom, da ih šaramo u boje «koje prizivaju božju pomoć», ali da one davno učinjene popravljamo i održavamo, bilo bi red .
Kada su naši djedovi gradili drvenjaru, posljednje što su činili kod vanjskih radova je kupa, koruga na krovu, a blato po zidovima kod unutrašnjih radova, i upravo je to ono što je prvo i najčešće bilo napadnuto erozijom, a i našim zanemarivanjem i odbacivanjem.
Kako narod kaže: «Vrag kada se želi pokazati na djelu, on hoda u rikverc», a u repertoaru seoskih strahova ovaj pojam je bio najdublje zarezan u svijesti. Čak i kada je na kraju brazde orač trebao natjerati vola da se okrene praveći dva koraka unazad, viknuo mu je: «hus!» ili «šije!», ali nazalno mumljajući sam za sebe, dodao: «budbogsnam!» (budi nam Bože blizu u ovom, vragu dragom postupku).
Osim što je to smjer erozije i zanemarivanja, to je uglavnom i redoslijed od čega ćemo mi danas najprije odustati kao nevažnog kada želimo obnoviti, presložiti drvenu kuću .
Umjesto prvotnog pokrova šindrom – šopom te kasnijeg biber crijepa, nažalost se izabere noviji šipljeni- falcari crijep pa i valovite salonitne ploče koje odmah pokrivaju 1 m2.

Obnavljanje interijera kuće u prošlosti se lijepo poklapalo sa nekim blagdanima: u proljeće Cvjetnica – Uskrs, a pred zimu su to npr. Svisveti ili Božić. U sveopćem sivilu blata i prašine, bljesne bjelina kreča i doprinese svečanom ugođaju isto koliko oblačenje svečane cifrane obleke umjesto onih svakodnevnih, radnih, sivih gaća i rubača .
Posao vodi glavni majstor – muška ruka, najčešće kućedomaćin, a učestvuju svi ukućani u puno pratećih radnji. Veseliji dio posla je bila priprema blata – gaza kojeg je tradicionalno, bosim nogama, gazila cijela obitelj. To je jedan od događaja koji se duboko urezao u pamćenje seoskog djeteta, razvijalo mu taktilan, aktivni odnos sa materijom objekta i cijeli život je dijete doživljavalo kuću kao živo, prijateljsko biće. Govedo je imalo gotovo status člana obitelji, pa i kravlja balega nije doživljavana kao fekalija nego kao finiji materijal za završnu obradu zidova koje se svakodnevno dodiruje ili za mazanje košnica za pčele iz kojih se rado jeo med. Današnji moderni čovjek, preplašen raznim novim mutiranim bolestima, nepotrebno reagira gađenjem prema organskim tvarima (mada moramo nažalost priznati da «ni đubar nije više što je nekad bio»).
Materijalima koji su mu bili dostupni, čovjek je tražio način kako da sebi primakne ugodne a odagna zle sile koje mu zagorčavaju život. Blato namazano po zidovima je pomagalo protiv propuha, zimske hladnoće, ljetne vrućine, a uz to se prikopčavalo i puno vjere i praznovjere. Teško je bilo u seoskom sivilu susresti se sa bjelinom kreča a ne pripisati mu nadnaravnu vrijednost sličnu pretvorbi mošta u vino, u najmanju ruku.
Danas, umjesto mazanja blatom unutar kuće, primjenjuju se razne loše, novije zamjene: lamperija, regips ploče, keramičke pločice i razne improvizacije od lakiranih lesonita i pocinčanih limova.
Osim toga, što god učinimo trajnije rješenje završne obrade mi odmičemo, prorjeđujemo komunikaciju sa objektom i seoska kuća počinje imati sve više odlika urbanog objekta sa kojim gotovo da uopće stanar nema suživljenosti. U gradu, u stanu u kojem stanujemo, netko je stanovao prije nas, pa je odselio ili umro, sada stanujemo mi, a kada odselimo ili umremo stanovati će netko slijedeći. Mi stan ne obilježavamo svojom individualnošću nego stan obilježava nas svojom uopćenošću. Stoga i ne kažemo da u stanu živimo nego u stanu stanujemo. Zrelost odnosa prema životnim vrijednostima je puno veća kod onoga tko je u svome obitavalištu živio od onoga tko je tamo stanovao.
Dakle, misleći život svojih ruralnih predaka, stalno se trebamo pitati neka zabrinjavajuća pitanja: Da li se obilno praznovjerje sela može danas vidjeti kao kočnica prosperiteta ili korisna instrukcija doplivala iz prošlosti. Kako su suptilnim tragovima svoga identiteta u nestajanju pristupili drugi, veliki narodi, jesu li se «odrekli starudije» ili su to sve ugradili u svoje proizvode? Može li oformljivanje etno sela u svakom zavičaju našeg naroda pomoći kao spona između seoske kulture kakva se više aktivno ne živi i uvoznog, površno usvojenog načina života, kojeg danas ovdje jednako upražnjava i selo i grad?
Da li tradicionalno mazanje zidova blatom treba zanemariti kao zadnje na ljestvici vrijednosti, ili mu treba dati značaj elementa kulturne baštine pri obnovi djedove drvenjare?


Povijesni razvoj mazanja drvenih zidova blatom:

Potrebno je razlikovati tri Stilsko-vremenske faze razvoja završne obrade zidova drvenih kuća
1. U najstarijim objektima, (okvirno rečeno prije 1700-te godine) dok se seoske drvene kuće gradilo od balvana (okruglica) blatom su se ispunjavale široke reške, ali je svaka okruglica na svome isturenom, oblom dijelu ostajala vidljiva što je izgledu objekta i iznutra i izvana davalo slikovitost tog vremena. Kuća je iz svih smjerova gledanja pokazivala svoju ograničenost kao adut kojim nudi ili ne nudi sigurnost u olujama koje prijete i plaše. Dok je nevrijeme bjesnilo, ukućani sklonjeni u najsigurniji ugao, prizivali su božju pomoć i uzdali se u čvrstoću kućnog kostura koji je bio realan tu ispred očiju a ipak poistovjećivan sa božanskim vrijednostima.
Nanošenje sloja blata preko cijelih površina, tada se radilo samo na onim prezidima koje su dograđivane od pletera, ili ih se željelo zaštititi od otvorene vatre sa ognjišta. Krečenje se uglavnom nije primjenjivalo.
Stanoviti kršćanski asketizam je trebao biti vidljiv na djelu, skrušenošću i davanjem vidljivih znakova da su misli okrenute prema blagu u staji i svetosti hrane koja zri na polju. Stvarna boja cijele unutrašnjosti je bila crno-smeđa od boje drveta i čađi sa ognjišta, svjetlost dana nije bila nužna, prozori su bili vizuelno beznačajni, mali otvori za provirivanje. Zidovi su pomagali da se razdvoji dnevni od noćnog života, pa je utrobi kuće kao i pra-pećini odgovarao mrak. Koncentracija svih ukućana u dugim zimskim večerima je bila na ognjište, dok su mračni zidovi u pozadini, obasjani lučem i plamenom sa ognjišta bili sigurnosna opna. Sve iznad trama sa gredama, to jest zadimljeni roženici i struktura od pokrova, mišljeni su kao nebo.
Prenošenje urbanih dostignuća u kulturi stanovanja na selo bila je rijetkost i zadržalo se na plemenitaškim i ladanjskim kurijama a selo se sporo odvajalo od praiskonskog življenja ognjišta. U duhovnom smislu svaki viši, svečaniji doživljaj prostora bio je rezerviran za unutrašnjost seoske crkve jer nije bilo primjereno da interijer obiteljske kuće konkurira kolektivnom zanosu cijelog sela u nedjeljnom misnom slavlju .

2. Početkom rascjepljivanja okruglica na planjke (a to je u sjevernozapadnoj Hrvatskoj od približno 1700.-1780. god.), zidovi su se jako stanjili te je sloj blata postao važan kao termička izolacija .
Tu su primijenjene planjke najstarije vrste, nastale cijepanjem balvana na dvije polutke te dorađene nužnim tesanjem. Cijepane planjke su imale hrapavu površinu te se blato za njih dobro držalo, a i dodatno su nazubljivane gustim zasijecanjem sjekirom, tako da iverje ne otpadne. U prostorijama u kojima se obitavalo, počinje se u to vrijeme nanositi blato na zidove po cijeloj površini.
Ovo je posljednji period pravljenja kuće (do 1800. god.) na način da je svaki ugradbeni dio pojedinačni proizvod-unikat, koji se ručnim tesanjem i zasijecanjem pripasuje na onoga ispod njega. Srodno s time i sloj blata po zidovima imao je trag ručnog rada, to jest nanošen je u ujednačeno debelom sloju 3-5 cm, pa gdje su planjke odstupale, i površina zida je u tom smjeru zakretala. S toga, kod obnove blata na zidovima objekata iz ovog perioda treba izbjegavati upotrebu tehničkih pomagala za postizanje ravnine zida. Ravnina, vertikala i pravi ugao, tada nisu bili prioritet.
U drugom dijelu ovog perioda (okvirno 1780 – 1850. god.), počinje se usvajati upotreba čeličnih pila za nužno razdvajanje balvana na dvije urednije polovice umjesto dotadašnjeg razdvajanja cijepanjem. Tada, primjenom stakla veće površine, i prozori postaju veći, komunikacija interijera i eksterijera je sve značajnija pa i bojenje zidova u svijetle boje doprinosi ovom prožimanju. Bile su to boje od kreč-bijele, preko svih krem-oker, zemljanih, ciglastih, do pepelno-sivih i čađavo-crnih boja.
Kreč kao materijal, puno korišten u seoskom gospodarstvu, kako u poljoprivredi tako i u održavanju objekata, bio je predmet divljenja jednako kao i cvijet u kontrastu sa seoskim sivilom. Krečana, jama sa zagašenim krečom, nalazila se negdje u pozadini objekata svake od seoskih zajednica, preljevena vodom te pokrivena daskama da u kreč ne padne pile, prase pa i nestašno a znatiželjno dijete. Zato su sva djeca rado prisustvovala otvaranju jame radi vađenja kreča. Sklonilo se daske, motikom se pokupilo i izbacilo iz jame zmazanoće i upalo lišće, odgurnula se tanka kora slična zaleđenoj vodi te se kroz sloj vode dubine do 20 cm polako zabolo kopaču u gusti sloj slegnutog gašenog kreča gustine blata. U općem sivilu seoskog okoliša šokantno je izgledao bijeli kreč izvađen kopačom iz jame i opća fascinacija spajanja interijera i eksterijera bjelinom, mogla je početi.
Otvorena vatra sa ognjišta, luč te kasnije petrolejka, davali su noću lijepe sjene u neravninama zidova gdje se pojavljuju razni asocijativni oblici u kojima je zabrinuti domaćin u dugim noćima besanice uglavnom tražio prevagu pozitivnih likova nad bestijarijem zla. Zid sa kojeg se mogao prepoznati Sveti Juraj nadmoćan iz gornjeg lijevog ugla zida a na suprotnoj strani petrolejke u donjem desnom uglu opasni ali savladivi zmaj, bio je zid kojega je „darnuo prst božji“.
Zidovi su se najčešće bojili u samo jednu svijetlu boju a u raskošnijoj verziji je do visine približno 50 cm primjenjivana smeđa, siva ili crna boja, a iznad neka od svijetlijih pastelnih boja. Između njih se često povlačila jedna razdvojna linija od najjače boje.
U najraskošnijoj verziji se pojavljivala još jedna promjena boje pri plafonu, približno u širini 20 cm ili koliko je bila debljina nosivog trama a blisko boji plafona.

3. Kasnije, od druge polovice 19. st., u sela ovog zavičaja masovnije pristižu naprednije tehnologije: stakla (pa prozori postaju veći), kovanja željeza (proizvodnja malih čavala za šiblje ispod blata), konca (narodne nošnje postaju dorađenije a kasnije i vezenje ukrasnih krpa-tapeta za zidove). Ovdje naročito naglašavam da se pod alpskim utjecajem omasovljuje tehnologija pilanja balvana čeličnom pilom, planjke se počinju proizvoditi ujednačenih širina a debljina se svodi na 8 do 12 cm te dodatni termički sloj blata (sa unutrašnje strane zidova prostorija u kojima se stalno boravi) postaje neizostavan.
Tehnologiju proizvodnje čeličnih čavala uspješno je usvojio svaki seoski kovač pa su se počele po planjkama natucati tanke mladice od ljeskovog ili kestenovog grma i to gusto dijagonalno od poda do plafona što je osim boljeg držanja blata za zid, pomagalo i u statici pri jakim olujama koje zaprijete objektu. U modernijoj verziji, pred II svjetski rat, primjenjivala se i ljesa, tvornički pletena, od trstike i tanke žice, ali češće kod nabacivanja blata u tanjem sloju na plafon nego na zidove. Budući da i izvana nestaje isturenih vrhova planjki na uglovima objekta kao osnovnog obilježja zidova od drveta (lokalno poznat kao Hrvaški ugao), i unutrašnjost zida prestaje imati oznake organičnosti objekta, to jest, blato se počinje nanositi ravnanjem pod letvu.
Svakodnevno traženje likova u sjenama neravnina i pukotinama na blatu i kreču zidova izlašlo je iz običaja a u zamjenu zidovi su se počeli šararati raznim arhaičnim mustrama cvijeća i životinja iz repertoara licitarskih i veziljskih motiva, bojenjem življim bojama kroz šablone. Najprije je traka bojena drugom bojom 20 cm pri plafonu postala površina za sve češće primjenjivane ornamente koji u ovom periodu preuzimaju na sebe obilježje unikatnosti objekta na kojem su ucrtani, srodno po uzorku koji je urezivan na vanjskom licu objekta, približno na toj istoj visini.
U 19-om stoljeću na zidove se proširio vjerski ugao kao kućni oltar. Litografije, početkom 20-og stoljeća, donesene iz grada u kombinaciji sa kipecima lokalne proizvodnje, najčešće su predstavljale Raspetog Isusa, te sa jedne strane Djevicu Mariju ili Svetu obitelj a sa druge Svetog Juraja koji ubija zmaja. Negdje uz njih u uglovima se uticalo i male sličice onih čiju se zaštitu molilo od svetih likova. To je najčešće bila sličica sina koji je negdje na dalekom bojištu, te nemoćnih i bolesnih. U pozadini ovih vrijednosti višeg reda uvijek je bila kvalitetna dorada podloge, osim iz razloga praktične zaštite slika i kipeca, i iz dubljih znakova poštovanja onoga kome se u molbi preporučujemo, a lijepo namazan zid blatom, zaglađen kravljom balegom i okrečen, to je svakako bio.
Puno veće površine zidova se počinju šarati usvajanjem tehnologije valjaka od kaučuk- gume na kojem su urezani serijski ukrasi tehnikom srodnom linorezu. Između dva svjetska rata 20 st. opća pošast šaranja zidova je donosila sve više naturalnih motiva. Osim cvjetova ruže, ljiljana, raznih zvončića, lišća vinove loze, raskošnih klasova pšenice, pojavili su se konji u trku, jeleni, labudovi, paunovi, leptiri i drugi motivi seoske vizije raja. Obrnuto od starijeg asketizma ovo je period kada interijer kuće želi biti sličan interijeru crkve. Autorska maštovitost domaćina, potpomognuta novo pristiglim tvorničkim, živim bojama i motivima na valjcima je bila primjenjivana u svom najvišem dometu, a gotovom djelu su se dugo divili članovi obitelji i gosti, a susjedi su dolazili vidjeti što bi se moglo usvojiti te razmijeniti valjke sa raznim mustrama koje još nisu viđene u selu.
Razvoj tehnologije konca, tkanja i vezenja je doprinio, osim bogatom ukrašavanju narodnih nošnji, i vezenju motiva na krpama koje se popraćene tekstovima okačavalo po zidovima u formi slika. Jedan od novih faktora u estetici na selu, na prijelazu sa 19. na 20. st. je fasciniranost pismenošću, što se odrazilo na izgledu interijera.
Natjecateljski moment je uvijek bio u pozadini ambicioznijih obitelji a i ovo je vrijedilo na vagi seoskog ugleda. Naši djedovi i bake, u mladosti, su se toj „završnoj ruci“, posebno veselili. Seosku spontanost u doživljavanju svoga životnog prostora urbani čovjek vidi kao seosko pretjerivanje u svim smjerovima, a što i nije bila rijetkost.

Tehnologija mazanja drvenih zidova blatom:

Osim vizualno-duhovne vrijednosti postoji termička i statička vrijednost blata namazanog po zidu. Koje su to pozitivne osobine blata te se uspjelo održati u primjeni od vremena primjene balvana do današnjih tehnoloških zamjena?
Pošto se na unutrašnjim površinama zidova drvenih objekata, na tradicionalan način kvalitetno učini podlogu, spravi se gaz, te se nabacuje sloj blata, a poslije isušivanja premaže se pačokom, i na posljetku treba se okrečiti. Ako nismo time istrošili svu volju, zidove dodatno našaramo.


Priređivanje podloge:

Da bi se blato nakon isušivanja dobro držalo za zid, potrebno je da podloga bude očišćena, hrapava i nazubljena. Sakupi se veća količina osnovnog ljeskovog ili kestenovog pruća koje čavlićima prikucamo za planjke i to dijagonalno od poda do plafona. Ako se pruće gusto i kvalitetno učvrsti za zid onda pomaže statici objekta vertikalnim ukrućivanjem zidova što je korisno kod jakih, olujnih udara vjetra. Na nekim isturenim dijelovima planjki, gdje nema dovoljno prostora za pruće može se planjke nazubiti sjekirom nastojeći da iverje ne otpadne. Nazubljivanje je uobičajeno kod nove, još sirove građe, a od suhe građe otpada iverje radi gubitka elastičnosti starog drveta. Primjena ljese od trstike za držanje blata je prihvatljiva samo na plafonima, dok ju je potrebno izbjegavati na zidovima jer nije statička pomoć a i loše izdržava vlagu .

Spravljanje gaza:

Blato za mazanje zidova se odabire nedaleko od mjesta ugradbe a prednost imaju uglavnom ilovača-glinuša koja se može naći na vlastitom gruntu ili u bližoj okolici. Izbjegava se blato sa humusnim sastojcima jer je nakon sušenja slabe čvrstoće, trusi se i loše drži završnu doradu pačokom i krečenjem. Prethodno korišteno blato, ako u njemu ne ostane čavala, komada pruća i kreča, može se stući, razmijesiti te dodatkom nove količine blata, ponovno upotrijebiti.
Mjesto na kojem se priprema blato, zove se gaz, a to može biti poravnato i natučeno blago udubljenje u ravnoj zemlji ili plitko daščano korito od 2-3 m2. Usitnjenu zemlju prostremo u sloju od 10-15 cm, pospemo pljevom pšeničnih-raženih klasova, a za prvi grublji sloj i sitno nasječenom slamom na 2-3 cm dužine, polijemo vodom te dugo gazimo bosim nogama. Budući da je to dosta zamorno, treba više učesnika. Kopačom prebacimo blato, ponovno pospemo pljevom te tako više puta gazimo sve dok se gaz ne zasiti a blato u ruci postane ujednačeno i podatno.
Blato se nabacuje jakim udarcima iz ruke sa daljine do 1 m, tako da ne ostaje zraka u udubljenjima iza pruća i u reškama između planjki. Sloj blata treba biti 3-5 cm jer manje puca ako je debljinom ujednačen. Na objektima kojim su zidovi formirani nepreciznim tesanjem, i sloj blata može ostati neravan, to je odlika određenog doba, ima svoju ljepotu u vidljivoj organičnosti objekta i igri svjetla i sjene na zidu. Ravnanje zidova pod letvu se primjenjuje kod objekata građenih u 20. st. i ako je u planu zidove završno šarati kroz šablone ili valjkom.
Nabacivanje konkretno rukom čini glavni majstor a i svi učesnici imaju iskustvo u tome jer je dosta srodno sa puno drugih radnji blatom na selu, kao što je grnčarstvo, ciglarstvo, pećarstvo, pčelarstvo pa i mnogi radovi na poljoprivredi. Pošto su zidovi nabačeni, ostavi se prostorija otvorena da se blato isušuje, ali u danima jakih vrućina, kontrolira se brzina isušivanja jer uslijed prenaglog i neujednačenog sušenja blato odviše popuca.


Spravljanje pačoka za završno mazanje se izvodi na sljedeći način:

U kanti vode se razmuti ilovača te se ostavi da se slegne. Mutnu vodu sa površine odlijemo, mulj koristimo a nataložene kamenčiće i nečistoće sa dna, odbacimo. U mulj se tradicionalno dodavalo 20-30 % kravlje balege. Zamjena danas može biti sitna drvena pilotina koju dobijemo u svakoj pilani. Pačok treba biti gusto tekući i odležan te ponovno sutradan oživljen. Mazanje prosušenog grubog sloja pačokom obavljamo rukom u rukavici ili krpom, u sasvim tankom sloju a najbolje da sloj niti nema debljinu nego da se samo popunjavaju pukotine i grublja udubljenja.


Krečenje zidova od blata:

Nakon što se blato i završni pačok osuše, zidove okrečimo razrijeđenim gašenim krečom, a u nedostatku možemo ga zamijeniti razmućenim današnjim hidratiziranim vapnom kojeg kupujemo pakovanog u prahu. Potreban je oprez naročito za oči u rukovanju krečom-vapnom naročito za osobe koje se upuštaju u ovakav rad po sistemu «sam svoj majstor». Kreč se razmuti u vodi te mu se doda 5-10 % kravljeg mlijeka, da se kreč teže briše, te se nanosi na zid četkom u dva sloja. Prvi sloj treba nanositi horizontalno vukući četku izbjegavajući dijagonalne poteze jer se poslije teže prikriju neujednačenosti. Nakon isušivanja , druga ruka krečenja se daje obrnutim smjerom, to jest uspravno od poda do plafona. Dok majstor kreči, pomoćnik mu treba, radi ujednačenosti, stalno miješati kreč, da se ne slegne u kanti.


Šaranje zidova:

Za dodatni doživljaj svojih zidova u kući, kreču se može dodati oksidna boja u prahu ili tekući koncentrat boje za toniranje, ali treba unaprijed miješati cijelu potrebnu količinu kreča sa bojom jer se naknadno otežano dobiva ista nijansa.
Ako je želja da se dostigne najviša razina autentičnosti za objekte građene prije 20 st. moramo sami spraviti boju od istih tada dostupnih materijala. Crno-sive nijanse se dobivaju miješanjem pepela (lukšije), čađi iz dimnjaka i drobljenjem te prosijavanjem ugljena od sagorjelog drveta. Sve ciglasto-crvene, smeđe i oker nijanse su bile zemljanog porijekla, drobljenjem i prosijevanjem cigle ali i kuhanjem ljuske od crvenog luka, mlade trave žute mlječike, te i drugim gustim biljnim čajevima.
Zidove objekata građenih u drugoj polovici 19 st. običaj je obojiti u dvije boje, a one građene u 20. st. još dodatno izšarati kroz šablone izrezane u limu i serijskim ukrasima na gumenim valjcima za koje postoje čitave aparature sa dodatnim drvenim valjcima koji ujednačuju nanos boje na gumeni model-valjak. Ovu tehniku je potrebno duže vremena uvježbavati da bi se dostigao nivo zanatske pedantnosti na koju je selo do pred II svjetski rat dosta obraćalo pažnju.

Održavanje interijera starih drvenih objekata:

Drvo, kao materijal, diše, najveći udisaj vlage učini zimi a izdisaj u sušnome ljetu. To širenje- skupljanje ne podnese sloj blata namazanog po zidovima iznutra objekta, te popuca, a oko pukotine otpadne dio kreča kojim je zid okrečen. Stoga se najčešće dva puta godišnje blato i krečenje obnavljalo prije i poslije zime.
Rad se planira, soba po soba, jer prostorija ostaje neupotrebljiva najmanje dva-tri dana. Ako se samo popravlja prethodno mazani zid, onda je najbolje otući blato svagdje gdje se ono razdvojilo od planjki a to je najčešće pri podu i u loše provjetravanim uglovima te gdje je dolazilo do zakišnjavanja pa su istruli čavli i pruće. Podloga treba biti dobro očišćena od truleži. Pukotine treba prorezati i oko njih oguliti slojeve kreča. Kod nabacivanja spravljenog blata treba nakvasiti spojni dio sa starim suhim slojem te još dodatno i utrljati novog da dođe do što bolje saživljenosti starog i novog blata. Nakon isušivanja i premazivanja spojeva pačokom, okrečimo najprije samo novododani dio zida a potom u drugom namazu okrečimo cijele zidove.
Da zidovi opstanu što dulje potrebno je razdvojiti nabačeno blato od zemlje-temelja da se spriječi kapilarna vlaga kojoj je blato sklono, te da se izvana kvalitetno održavaju zatvorene reške između planjki tako da kiša ne prodire pri jakim olujnim zalijevanjima. Ako je prethodno bilo već previše slojeva kreča potrebno je oguliti sve slojeve te nanovo okrečiti kao prvi sloj.


Današnja zamjena za mazanje blatom:

Blato na zidu je imalo nekoliko krupnih manjkavosti koje čovjek tog doba nije mogao ispraviti te im se prilagođavao, ali danas, kada uspjehom novih tehnologija možemo objekt sagraditi tako da mu održavanje svedemo na minimum kroz dugi niz godina, ne gledamo naklono na obvezu da jednom do dva puta godišnje trebamo vršiti popravku zidova.
Moderni zamjenski materijal treba sve dobre osobine blata još pospješiti a one loše osobine sasvim neutralizirati. On treba održati vizualnu vrijednost a pospješiti termičku, statičku, zvučnu, paropropusnu i dezinsekcijsku vrijednost i uz to da ne podiže iz poda kapilarnu vlagu.

Podloga za zamjenski materijal:

Umjesto letvica- pruća zakucanog po drvetu predlažem primjenu pocinčanog pletiva od žice, inače namijenjenog za ograđivanje gospodarstva. Pletivo namotano u krug spustimo na pod uza zid te odmotamo do plafona i zakucamo «U» čavlima za drvo. Potom nategnemo pletivo okačavanjem gusto više tegova ili nekoliko pomagača drže nategnuto rukama dok zakucamo svakih 10-15 cm razmaka za podlogu. Pri podu pletivo razdvojimo izvlačenjem jedne spojne žice tako da ju vrtimo u krug dok se ne isplete van. Pletivo zauzima prostor do 1 cm od podloge što je korisno jer time žica odlazi unutar nabačene mase žbuke koja je 3-5 cm debljine.


Spravljanje zamjenskog materijala:

U Etno- selu Kravaščica primjenjujemo vlastiti isprobani materijal: 20 % drobljena cigla- «tenesit», 40 % stiroporni neprosijani materijal granula 0-3 mm, 20 % hidratizirano vapno, i 20 % drvena pilotina ili sitno sasječena raženo–pšenična slama i pljeva te još mali dodatci cementa i plastifikatora za žbuke. Kod objekata građenih od mekšeg drveta nego je to hrastovina primjenjivati ćemo mekšu žbuku sa više drvene pilotine. Za nuždu, dobrom se može smatrati i već spravljena i pakirana lagana termo žbuka uz eventualni dodatak: 10-20 % drobljene cigle.

Izvor:  http://www.zagorjepublic.com/NEKRETNINE/BLATO/blato.html

naslovna fotografija: http://www.panacomp.net/kotromanicevo-traditional-settlement-doboj/

Terrabija

Related Posts
Leave a reply