Skip to main content

Stare srpske kuće

Srbija!

– Po čemu znaš?

Vidiš, ono je srpska kuća, napravljena u duhu arhitekture ovog podneblja, sa krovom na četiri vode, širokom strehom i tremom – po tome se prepoznaje zemlja Srbija, baš kao što bretanju u Francuskoj karakterišu bele kuće crnih krovova…“ U tu kuću je utkano vekovno iskustvo, mudrost i osmišljenost narodnih neimara, tako da su nekada davno pravljene sa dve prostorije: „kuća“ u kojoj je bila vatra (ognjište) i soba, sa tremom ili bez njega. Otuda i poslovica „Kuće, koliko te može pokriti, a bašte, koliko ti oko vidi“.

Svesni da je veština gradnje staništa uslov da se odoli svakojakim iskušenjima, graditelji ništa nisu prepustili slučaju. Upućeni u život i njegove zakonitosti, klimatske ćudi podneblja i geografski položaj, vodili su računa da stanište grade od materijala u skladu sa prirodnim okruženjem, da budu u zavetrini, na sunčanoj strani, blizu vode… Tako su nastajale kuće određenog podneblja: šumadinke, kosovke, zlatiborke, mačvanke, erdeljke, moravke, kako ih je po rasprostranjenosti delio Jovan Cvijić, prepoznatljive i po majstorima što su ih pravili, kao osačanske, piroćanke, crnotravke.

Tvorevina sa dušom

„Nigde naš čovek nije više i dublje ugradio svoju dušu kao u zdanjima namenjenim svom življenju. Nigde, kao ovde, naši preci nisu potvrdili svoj identitet niti su bilo kojom tvorevinom iskazali toliko ljubavi i zanosa“, zapisao je Radomir Stanić u knjizi „Stare srpske kuće kao graditeljski podsticaj“. To se može videti i iz Rječnika Vuka Karadžića u kojem je o narodnom graditeljstvu zapisano 220 reči, za tipove zgrada je zabeleženo: koliba, savijača, kuhača, savardak, strnica, ognjarica, krovinjača, lubnjača, izba, klijet, vajat…

Često se nepravedno te stare kuće povezuju sa siromaštvom, što „ne drži vodu“. Gradeći sebi krov nad glavom, ljudi su se trudili da ga prilagode svojim potrebama da bude što udobniji i funkcionalniji, otuda i izreka – svoja kućica svoja slobodica“ ali i kletva „kuća ti se kućerinom zvala“. Nisu im bile potrebne sobe i spratovi radi prestiža, ali su i te kako imali kulturu stanovanja. Primer za to su dolapi (ugrađeni plakari se pripisuju Šveđanima i Englezima). Maksimalno humano prilagođavajući unutrašnjost kuće životnim potrebama. uspeli su da uspostave čudesnu harmoniju između građevine i prirode, i to nije sve. Mislili su naši pradedovi i na odmor i uživanje posle napornog posla u polju, gradeći sebi posebne objekte koje su nazivali čardaci i konaci.

Svoja slobodica…

„Kuća brani od svekolikih iskušenja. Od toga koliko se čovek oseća zadovoljnim i srećnim u prostorijama svoje kuće, u kojoj provodi najveći deo života, zavisi njetov doprinos društvu. To znaju svi koji imaju svoj krov nad glavom kao i daroviti i vešti graditelji“. Znaju li? Ako znaju, otkud tolike „Kalućerice“ širom zemlje Srbije? „Gradnja ni umna ni razumna“, po kojoj se ne može zaključiti ni ko smo ni odakle smo. Stare kuće ne zbunjuju, jer su prepoznatljive po oblasti u kojoj su nastale. U njoj je sve jasno, dosledno, jer je nastala kao tekovina ogromnog iskustva vekovne mudrosti, iskušenja, kroz koje je naš čovek prolazis u borbi za sopstveno očuvanje.

SRPSKA GRADITELjSKA TRADICIJA I PROSTORNO UREĐENjE

Narod koji drži do svoje istorije, tradicije, vere i kulture čuva i svoj graditeljski identitet. Duži niz godina razvijo se ideja obnove svesti o tradicionalnoj srpskoj arhitekturi, njenom mestu, značaju i ulozi. Ozbiljna društvena tema tiče se mnogih pitanja, od zdravljo ljudi, preko osećanja pripadnosti vlastitoj državi do bezbednosti i prostornog planiranja. Ostvareno je mnogo značajnih projekata u individualnoj gradnji i podizanju javnih objekata uz sveobuhvatno korišćenje iaraživačkog materijala opštinskih zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ali, još smo na početku dugog puta.

Lako ćemo ce složiti kako nam je zemlja lepa a da je priroda široko darivala njene prostore. A naš narod, istorijski gledano, skroman, radan, čestit i prostodušan, uzimao je od nje taman koliko mu je bilo potrebno da opstane. Onako kako je živeo tako je i gradio. Bez mnogo škole i nauka, ali poštujući mudrost koja se prenosila s kolena na koleno. Čvrsti temelji, kamen, zemlja, kasnije opeka, trem, okućnica, ognjište i odžak. Krov u zavisnosti od kraja, oštrih uglova tamo gde ima više padavina, snega pogotovo i blaže zakošenih u ravničarskim predelima. Kuće behu lepe, tople i zdrave, prepoznatljive po jednostavnosti, boji zidova, obliku kapija, prozoro, bunara, vajata…

Tako vekovima, uz sve nevolje i ratove koji su nemilice tutnjali ovim prostorima ostavljajući pustoš i jad. Nicale su opet i uvek u nasušnoj potrebi predaka da očuvaju svoj krov nad glavom, običaje, kulturu i veru, rečju identitet.
Mnogo se vekova sabralo no ovim prostorima. Evo, zakoračismo u dvadeset prvi. Da bismo uzdignute glave išli dalje, neophodno je da znamo šta imamo u nasleđu, koliko ga moramo čuvati i na njemu opstajati. Samo sa svojim vrednostima možemo pripadati svetu i u njemu svoj značaj temeljiti na sopstvenoj kulturi. Moramo bolje razumeti poruke sopstvene tradicije. Naravno, ono se još kako ogleda u graditeljstvu. Jer, prete nam skorojevićki mentalitet, novokomponovani (ne)ukusi, kičerajska razmetljivost…

Još je mudri Jovan Skerlić upozorovao da su sva velika umetnička dela nikla u narodu. Njena snaga vraća se kada se dotakne zemlja, plodna njiva, želja za stvaranjem i rađanjem. Svi veliki stvaraoci vraćali su se u svojim delima tamo odakle vode poreklo. Može li se zamisliti Konjovićevo slikarstvo bez njegove Vojvodine, Bora Stanković bez Vranja, Ćosić bez Prerova, Ćopić bez Grmeča ili Milić bez Mačve.

O tome često govori arhitekta, profesor u penziji Božidar Petrović, koji je uspeo ono što drugi nisu mogli ili nisu hteli. Dobar deo života, ogromnu energiju i neuništivi entuzijazam ugradio je u očuvanje naše graditeljske tradicije. Učinio je zaista mnogo, ukazao na opasnosti i pokazao šta nam valja činiti. Zato je poštovan i rado slušan.
– I pored velikog istorijskog, inspirativnog potencijala u graditeljskom nasleđu postali smo jeftini pomodari, pa je umesno upitati se da li su nam polazišta, pa i cepokupno stručno, intelektualno i duhovno vaspitanje na potrebnom nivou? U arhitekturi, sa svojim „motelskim“, „novokomponovanim“, a u pospednje vreme i „postmodernim“ stilom neizvorni, zavisni. Uostalom, kao svako ko nema sopstveno središte, ko profesionalna polazišta ne nosi u sebi već u spoljnim povremenim uticajima. Međutim, niko nije dugo živeo samo od pozajmice, ni materijalne ni duhovne – upozorava profesor Petrović.

– Graditeljsko nasleđe ne sme ostati vrednost samo za sebe. Još manje etnografska građa, već podsticaj za trajanje, duhovni poligon za istinsko stvaranje i duhovna pregnuća. Samo takvim pristupom možemo odoleti tuđim uticajima, čiji nasrtaji na suštinu i samobitnost našeg postojanja nisu ni mali, ni beznačajni. Naprotiv, oni su veliki i opaki!
Očuvati duh nasleđa, koje nije relikvija već poligon na kome se dobija pouzdano usmerenje za trajanje, značajno je kao i očuvanje naših granica. Ali, to ne znači zatvoriti se u sebe, već, kako to reče jedan noš književnik, „treba biti zagledan u svet a ukorenjen u baštinu“. Mislim da ta „ukorenjenost u baštinu“ čini našu istorijsku svest bez koje nam preti opasnost da nas ne bude. Zato, sem ostalog, nije svejedno kakve kuće pravimo, kakve objekte, kasarne, škole, vrtiće… Svi oni moraju odisati ovim podnebljem, biti naši i po meri i po duhu. Jer, savremeno arhitektonsko stvaralaštvo nije puki profesionalni i kulturološki egzibicionizam, već odgovoran i kulturni rad koji mora da aktivira „potku i osnovu“ koja je u stanju da traje i da se u duhu produži – objašnjava profesor Petrović.
Delo profesora Petrovića je svakako bilo snažna inspiracija projektnom centru „Logistika“ da produži zlatnu nit svog učitelja i mentora. Na čelu firme je diplomirani inženjer Slavoljub Zakić, marljiv i ambiciozan stručnjak koji desetak godina istrajava u svom plemenitom naumu da našim prostorima vrati ono što ih krasi i što im pripada.
– Naravno, ideja povratka srpskog graditeljskog duha ne počinje od nas, mi smo samo njeni sledbenici. Moramo se setiti takvih velikana kakvi su bili Aleksandar Deroko, profesori Kojić i Zoran Petrović. Srećom, imamo našeg profesora Božu, istrajnog borca za povratak tradicije srpskog graditeljstva. Nažalost, njegov ogroman rad do sada nije bio društveno vrednovan i to je mrlja na nečijoj savesti. Da je po sredi državni projekat, druga bi to pričo bila. Činimo napore da to postane, ne štedimo energiju, znanje i vreme. Smatram da su priznanja za rad i doprinos očuvanju srpske graditeljske tradicije arhitekte Bože Petrovića, iako brojna i zaslužena, stigla možda prekasno. Ali, ono zašta još svokako ima vremena jeste njegov prijem u SANU. Verujem da bi njegov ulazak u našu najveću naučnu instituciju bio čast i za nju samu.

Svi narodi koji drže do svoje tradicije i dostojanstva neguju svoje graditeljstvo. Čim kročite na tlo neke od njih znate gde ste čim podignete glavu. Odmah vam je jasno da ste u Španiji, Švajcarskoj, Francuskoj… Pogledajte naše prijatelje Grke. Kuće jasnih linija, jednostavne, beli zidovi, beo kamen, prozori u plavom. Šta je to? Boja njihove zastave! Imamo odličan primer zgrade engleske ambasade u Beogrodu. Tipična njihovo kuća. Odmah prepoznatljiva, kao i poruka: to smo mi. I takve su im ambasade širom sveta. Čak i zgrada nemačke ambasade, naizgled neprivlačna i hladna, ali u njoj prepoznajemo arhitektonske stilove njihovih pokrajina sabranih u celinu. Pogledajmo kinesku ambasadu, dva zmaja kao detalji na prednjoj fasadi – ističe gospodin Zakić.
Naši prostori su bili stalno na ratnoj vetrometini i često su osvajači rušili ono što je s mukom podizano.
– To je tačno. Bezbroj je takvih primera u prošlosti. Recimo, Sinan-paša je srušio manastir svetog Arhangela i na tom mestu podigao džamiju koja i danas nosi njegovo ime.
Osvajači su uvek prvo zatirali izvore naše tradicije i vere: rpoblja, crkve i hramove. U onom strašnom pogromu na Kosmetu, stradao je, sem ostalih, manastir Zočište gde se čuvoju mošti Kozme i Damjana. Nasilnici su spalili konake, škole, kuće… Ako je neka uteha, uradili smo idejno rešenje za obnovu konaka Zočišta i uzdamo se u boga da ćemo ih ove godine nopraviti bez obzira na sve.

Ali, opet se vraćam na osnovu problema, a to je slovo zakona. Bez jasne i obavezujuće regulative nema bitnijih pomaka. Slovenci su, na primer, još 1971. godine doneli zakon o graditeljstvu koji je još na snazi. Republiku su podelili u četiri arhitektonske regije i tačno se zna kakav tip kuća se gradi u Štajerskoj, Primorskoj, Gorenjskoj ili Dolenjskoj.
Mi imamo svoju prepoznatljivu srpsku kuću. Svako ko je jednom video i boravio u njoj poželeo je da tamo živi. Jedno od najčešće korišćenih reči u poslednje vreme je „brend“. To je naš pečat, stara srpska kuća, na četiri vode, kako mi to kažemo, okrenuta tako da ima najviše svetla, građena od materijala koji čuvaju zdravlje čoveka. To su kamen, drvo, cigla… O prednosti tih materijala pozvan je da govori arhitekta Slobodan Nikolić Boda koji je često u našem timu. Inače, Boda je radio tehnologiju materijala tokom izgradnje zgrade Vojnomedicinske akademije. Stručnjak na glasu – kaže noš sagovornik.
Ako znamo kako izgleda, od čega se gradi, gde se podiže srpska kuća a da to bude uz poštovanje principa njene gradnje?
– Samo treba sagledati kako su gradili naši preci. Nisu raspolagali savremenim aparatima i mašinama. Ono što ih je učila majka priroda, kočići i zdrav razum. Nisu znali za radioesteziju, ali su imali rašlje i tačno određivali smer podzemnih voda kako bi izbegli gradnju na tom mestu. Zatim su gledali gde planduju ovce. He u vlažnom šumarku već na zdravoj livadi. Ali, nema kuće bez izvora života. Zato su postavljali pločasto kamenje i ostovljali ga nekoliko dana. Onda su ga okretali i gledali. Ako je suvo, tamo nema energije, života. Ukoliko se po njemu jave bube, gliste, začne život, to je mesto za temelje. Ponavljam, kamen, drvo i cigla. Dakle, prirodni materijali. Šta je cigla do pečena zemlja. Beton je nezdrav. To je dokazano. Ima negativnu energiju i treba ga koristiti u najmanjoj meri kao vezivno tkivo u gradnji. Nikako više. Srpska kuća nosi pečat kraja u kome je. Nije isto kuća u ravnici ili brdsko-planinskom području. Ona je slika svoga kraja. Isto je i sa oblikom, odnosno uglovima krovova, usaglašenim s potrebama. Pre svega mislim na padavine. Nije ista kuća kraj Morave ili u Vranju, Bačkoj.
Rekosmo, četiri vode, četiri strane, trem obavezan u obliku slova „G“ ili „P“. Drvo daje toplinu, mogućnost ukrašavanja. Zavisi od domaćina. Kuća liči na čoveka, ona se voli i čuva. Ima svoj lik. A ne ono što je urađeno pospe poplava u Međi i Jaši Tomiću. Odobrena su sredstva, ali propuštena je velika prilika da ljudi dobiju kuće po meri našeg čoveka. Za iste pare, čak i jeftinije. Šta su uradili? Podigli su tipsko nasellje, bez duše i stila, postrojili kuće. Teško je domaćinu da prepozna svoju osim po kućnom broju. Kuća treba da liči na svog domaćina, pa će i on ličiti na nju. Ostaviti im prostor da zajedno sveobuhvatno „rastu“.
I još nešto: raduje nas povratak tradicije Vojske Srbije, od organizacije do vizualne prepoznatljivosth. Ali, vojnik ima svoju kuću. To je kasarna. Znamo da su mnogi garnizoni izmešteni, neki objekti su napušteni, drugi će se graditi. Sve vredno i lepo podignuto je pre Drugog svetskog rata. Lepo je videti zdanja kasarne u Topčideru, Vojne akademije, Vojne gimnazije, one na uglu Resavske i Nemanjine… Izdvojio bih još zgradu Vojnomedicinskog centra u Novom Sadu. Pogledajte je. Poštovana je tradicija gradnje srpske kuće, u njoj se vidi ravničarski duh, bela bojo zidova, krov pokriven crepom. Dakle, kasarnu prepoznajemo od samog ulaza, portirnice. Jednostavnost i funkcionalnost su njene odpike. Vojnici treba da se osećaju prijatno, da im je tollo, sa što više svetla u prostorijama.


Stara srpska kuća je, pre svega, udobna i bezbedna, nije na klizištu i teško je podložna požaru, otporna je na pomeranje tla. Da ne budemo u zabludi, stanovati u njoj ne znači živeti u vekovima iza nas. Naprotiv, u njoj treba da budu kompjuter, električni uređaji, može i podno grejanje, sve što olakšava život, ali izgled i poštovanje graditeljske tradicije su na prvom mestu – zaključuje gospodin Zakić.

Imamo ozbiljnu temu za razmišljanje. Naravno, nismo rekli sve niti je to moguće na jednom mestu. Dobro bi bilo da razmišljamo svi, od pojedinaca koji kreću u gradnju, obnavljaju stare kuće ili oni u čijim su rukama krupne odpuke, investicije, planovi. Dobro bi bilo najpre po nas koji živimo u ovoj zemlji, a i zbog sveta da nas još po nečemu prepoznaje.

Izvor: http://www.srpskekuce.com/

2 Comments

Leave a Reply to Kris Cancel Reply